Putopis- Moslavačka gora

          Živim u Ivanskoj , selu u Moslavini u podnožju Moslavačke gore . Mnogo puta smo odlazili na Moslavačku goru na izlet, u šetnju i kestene . Moslavačka gora je prekrasna planina smještena usred nizine omeđene rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom. Obrasla je gustom šumom , bukve , graba i kestena , a niži predjeli su prepuni voćnjaka i vinograda .

Tata vozi automobil , a ja i mama gledamo kroz prozor idilične pejzaže. Uputili smo se cestom prema Samarici , idiličnom selu na planini. Prolazimo Babinac , pa Petričku i stižemo u Samaricu . Uz cestu su poredane kuće; neke moderne i lijepe , a neke one starinske , niske hižice , malih prozora , visokih podseka koje čuvaju mnoge uspomena na prošla vremena . U centru je prekrasna lugarnica , župni dvor i crkva na uzvisini. Mi skrećemo lijevo jer smo krenuli kupiti kestenje. Vozimo se makadamskom cestom i približavano šumi . Uz rub nalazilo se polje kukuruza , ali su ga divlje svinje nanjušile i opustošile pa je izrovano i izgaženo . Šikara uz cestu postaje sve gušća . Ptice kao da nas ne primjećuju skakuću i cvrkuću , polijeću i slijeći na nisko raslinje. Vozimo se šumarijskim putem i tata kaže da idemo do Pešuta i da ćemo tamo ostaviti automobil , pa pješke do Mjeseca ... jer sigurno niste znali da na Mjesecu raste gusto kestenje. Ma nije to mjesec koji nebo obasjava noću , Mjesec je jedan od vrhova Moslavačke gore . Cesta postaje sve uža , a mi skrećemo desno i ulazimo u šumu. Nakon nekoliko kilometara dolazimo do izletišta koje je po svom vlasniku dobilo ime Pešut . Automobil ostavljamo na parkiralištu u dubokoj hladovini stoljetnih bukvi , a mi uzimamo košare , vodu i jabuke ( za okrepu) i krećemo u potragu za stablima kestenja. Još uvijek hodamo šumarijskom cestom koja prati šumski potok . Voda veselo grgolji i pjeni se skakućući preko granitnih oblutaka . Njena svježina dopire i do nas i donosi nam neki opuštajući šumski mir. Tako smo zadovoljni , hodamo i šutimo kako ne bi pokvarili ovaj doživljaj. Došetali smo se podno Mjeseca . Tu je mala staja i nekoliko konja u oboru(njima vuku drva iz šume) . Sada konji , odmaraju žvačkajući zob i sijeno. Slijedi nam uspon na Mjesec . Zaista je strmo , ali nam pomažu kamene gromade obrasle mekom mahovinom . Penjemo se i znoj mi natapa majicu . Kako se približavamo vrhu Mjeseca ( 354 m) raslinje je sve rjeđe . a pred nama je pukao pogled na beskrajnu šumu. Tata je predložio da krenemo u avanturu i da produžimo prema Podgariću , a onda ćemo nekoga nazvati da dođe po nas autom . Bili smo za ... našli smo svega pola kante kestenja, a dan je bistar i krasan. Krenuli smo silaziti s Mjeseca . Put smo nastavili planinarskom stazom koja nas je nakon 50 minuta hoda dovela do Strme međe na 438 metara ... penjemo se polako . Šuma je čarobna , sjenovita i mirna pa nam pješačenje ne predstavlja neki problem . Zastali smo kratko da se odmorimo na Kaluđerovom grobu . To je raskrižje šumskih puteva na kojemu se nalazi drveni križ. Pročitali smo Nemčićevu pjesmu čime smo upotpunili svoj doživljaj ovoga kraja, pa opet put pod noge . Pratili smo planinarske oznake i krenuli prema Podgariću . Kada smo prešli Bazu za nekih 2 sata hoda došli smo do Garić grada , najpoznatije gradine na Moslavačkoj Gori koja je izgrađena davne 1256. g. Vršnjak je Medvedgrada na Medvednici , ali na žalost nije tako dobro održavan U grad se ulazi preko drvenoga mosta koji premošćuje duboku i široku provaliju . Imao je i dvije kule za obranu. Zidovi veće kule, koja je visoka 18 metara, debeli 2 i pol metra! Ta je kula prilično uščuvana i danas. Godine 1545. Turci Osmanlije osvajaju i pale Garić te ga prepuštaju zaboravu i propadanju. Prošetali smo ostatcima tog nekada slavnog grada i razgovarali o Barbari Celjskoj koja je jedno vrijeme bila njegova vlasnica . Čak je tata čuo i neke legende , ali mi nije to znao suvislo ispričati... šteta . Vidljivo je da se nešto poduzima u smjeru obnove jer se vide građevinski zahvati na velikoj kuli , a ambalaža od cemetna razbacana je naokolo... Vratili smo se do ulaza , pa smo Garić grad ostavili iza sebe i sada asfaltnom cestom krećemo nizbrdo prema Podgariću. Desna strana ceste se naslanja uz planinu i ispod stabala vire veliki granitni blokovi , a lijeva strana ceste je uz provaliju obraslu stablima , a na njenom dnu teče potok . Već smo umorni i žedni , zato smo krenuli na Markov zdenac . To je tanak izvor pitke vode .. poseban jer je voda iz tog zdenca gusta i posebno ukusna . Napunili smo svoje bočice i pošli prema vili Garić ... izletištu uz umjetno jezero . Voda je mirna i u njoj se ogleda popodnevno sunce , proždrljivi šarani plivaju uz most kojim je spojen otok sa kopnom i čekaju da im padne koji komadić kruha .

Tata je nazvao brata i on je krenuo po nas.... Putem sam zaspala ... bila sam tako umorna.  

LiDraNo2017