Priča o heroju mojih dana (II. dio)
U medijima se tih dana nije moglo čuti baš korisnih informacija, jedio ako je teroristički napadaj na jugu Saudiske Arabije bio meta saznjanja. Svijet je žudio za mirom, a naš 3. b za malo akcije. Odlučili smo da ćemo pobječi sa zadnjega sata u taj kobni utorak, 20. svibnja. Ponjeli smo nogometnu loptu i uputili se do obližnjeg igrališta. Profesor psihologije kod kojega smo trebali imati sat shvativši da je učionica prazna i sam je došao na igralište. Naravno održao nam je bukvicu, ali se i našalio sa nama. Nakon tog naj zanimljivijeg sata psihologije Lovro (inače moj najbolji prijatelj još od nižih razreda osnovne škole) svatio je da je ostavio mobitel ispod klupe, u našoj učionici 33. On je ušao u školu, a ja sam ostala ispred jer nije bilo potrebe da idem sa njim. Nakon nekog vremena Lovro je već trebao izaći, ali nije. Polako sam ušla unutra. Puževim korakom. Za najvišeg kata začula sam nekakvu priču, postajala je glasnija. Počela sam hodati brže dok se atmosfera zahuktavala. Začuo se udarac i onaj zvuk tišine. Počela sam trčati. Lovro je ležao na podu polumrtav. Momentalno sam nazvala hitnu. Prevezli su nas do bolnice gdje je njegovo stanje bilo potvrđeno stabilno, a protiv drugog dečka je podnesena kaznena prijava.
Nakon 4 dana Lovro se i dalje nije vraćao iz bolnice, a nije ni odgovarao na moje pozive. Odlučila sam ga poslije škole posjetiti u bolnici, no kada sam došla do prostorije u kojoj je nekada on boravio, on više nije bio tamo. Sva zbunjena i pomalo uplašena otišla sam do sestara. Rekle su da je pacijent sa odjela pedijatrije prebačen na onkologiju. Više mi ništa nije bio jasno.