Priča o heroju mojih dana (I.dio)
Neki ljudi govore da je ljubav samo fikcija koja postoji jedino i samo u filmovima sa tragičnim svršetkom ili romanima koje su nekad čitale zaljubljene srednjoškolke. Ljubav se definira kao niz osječaja prema nekom predmetu, fizičkoj ili zamišljenoj osobi. Njen sam pojam često se zamjenjuje zaljubljenošću. Zaljubljenost odaju leptirići u trbuhu i onaj pomalo ne običan osjećaj nelagode u kostima. Zaljubljenost se kao ni ljubav ne može kontrolirali, ali za razliku od ljubavi ona blijedi. Svakim se danom sve manje osjeća, njeni simptomi mogu i varirati dok potpuno ne nestanu i ostaje samo ona siva zona prijateljstva. Sama smatram da se ne možeš jedno jutro probuditi i odlučiti da ne voliš svog supruga/ suprugu sa kojim si već 12 godina u braku ili da ne voliš dijete ili psa i da ne možeš odlučiti da nekoga voliš ili ne voliš. Postoje osobe u koje se zaljubite na prvi pogled u njihove oči ili na njihovo tijelo, osobe koje svojim pokretima jednostavno očaravaju, a postoje i one male buckaste osobe čiji je smijeh jednostavno zarazan odma ih zavolite. Za razliku od zaljubljenosti zavoljeti nekoga je teže.
Vremenske promjene događaju se usporeno, ali ipak se u nakoliko mjeseci snjeg istopi, procvate cvijeće i zasja sunce. Vrijeme se mjenja, ljudi stare, a djeca odrastaju. Nekada su naši zajednički problemi bili svedeni na one nagomilane ne napisane domače zadaće i papire pobacane po radnome stolu. Ponekad je sreča značilo imati dodatni džeparac taj mjesec ili dobiti taj ne očekivani pogled od dečka/ djevojke koja ti se sviđa. No, bilo je slučajeva kada ništa nije dovoljno dobro, slučajeva kad očekuješ više od onoga što si dobio. Ponekad te život jednostavno nokautira, a ti se odbiješ od ograde ringa i padneš točno u centar. Sav shrvan od bolesti ustaješ. Ti si borac!
Bila je to treća godina moje srednje škole, a dani do maturalca nizali su se kao biseri na ogrlici profesorice povijesti, lagano ali sigurno, jedan za drugim...